MAJKE TREBA DA BUDU DOBRE, MOJA NIJE BILA: EVO KAKO MI JE NAPRAVILA PAKAO OD ŽIVOTA

MAJKE TREBA DA BUDU DOBRE, MOJA NIJE BILA: EVO KAKO MI JE NAPRAVILA PAKAO OD ŽIVOTA

Čitajući riječi iz dnevnika svoje pokojne majke, Helen Naylor je napokon dobila odgovore na pitanja koja su je mučila cijelog života. Naime, kao dijete je verovala da se njena mama Elinor bori sa sindromom hroničnog umora, iscrpljujućim stanjem sa simptomima poput bolova u zglobovima i ekstremne iscrpljenosti.

Ali, dvije godine nakon Elinorine smrti, Helen je otkrila da je njena majka lažirala svoju bolest 30 godina. Elinor je zapravo pokazivala klasične znakove Minhauzenovog sindroma, stanja gdje osoba namerno proizvodi simptome lažne bolesti.

Helen kaže kako je bila šokirana i slomljena kada je otkrila potpuno drugu stranu priče – onu u kojoj je bila zanemarena kroz cijelo svoje detinjstvo dok joj je “mama tkala mrežu laži da se misli da je ona žrtva”.

Roditelji me nisu nikud vodili. Nije bilo porodičnih šetnji ni vožnje biciklom i nismo posjećivali rodbinu. Život se samo vrtio oko moje majke i njene “bolesti”. Očekivala je da se sama zabavljam i brinem o sebi tokom vikenda i praznika. Mama je rekla da me ne može otpratiti ni do prodavnice na uglu. Ali kad sam bila u školi, često je bila u kupovini s prijateljima ili je išla na ručak s mojim tatom. Sve to je bilo u dnevnicima – ispričala je Helen.
Helen je imala sedam godina kada su joj rekli za maminu dijagnozu.

Ne sjećam se da je mami dijagnostikovan sindrom hroničnog umora, ali sjećam se da mi je rekla da ga ima. Ponekad bi rekla da joj je briga za mene pogoršala stanje. U mladosti sam naučila da joj se ne smije smetati. Ako je bilo problema s prijateljima ili u školi, zadržala sam to za sebe – tvrdi Helen.
U jednom dnevniku Elinor piše o odlasku u berbu jabuka i zabavi na jednodnevnim izletima. Ipak, cijelo vrijeme je govorila svojoj kćerki – i ljekarima – da spava 18 sati dnevno.

Kad sam čitala dnevnike, počela sam s nekoliko posljednjih godina maminog života i događajima koje sam mogla direktno da uporedim sa svojim iskustvima. Bila sam slomljena protivrječnostima, izokrenutim i iskrivljenim lažima. Nazivala me pogrdnim imenima, a u kasnijim zapisima je moju djecu nazivala debelom. Nije bilo naklonosti i ona je uvijek bila žrtva – navodi Helen.

Bilo je i detalja o tome kako je Elinor maltretirala Helen kao bebu.

Kada sam imala šest mjeseci, roditelji su me odveli na rijedak porodični odmor. Mamin zapis u dnevniku glasio je: Stavila sam je u krevet u 7:50. Jela sam i sjedila u baru i razgovarala do 11:30. Išla sam do plaže i nazad. Vruće je. Nisam mogla da vjerujem šta čitam. Postoji razlika između toga da ostavite svoje dijete samo dok idete na večeru i ostavite je četiri sata dok sjedite u baru i idete u šetnju plažom – prepričava Helen.
Još jedan zapis otkrio je kako je Elinor dala svojoj kćerki viski kako bi lakše zaspala. Elinor je takođe izmanipulisala Helen da pomisli da bi njen tata Alen, koji je patio od srčanog oboljenja, svakog trenutka mogao da umre.

Kad sam imala deset godina, mama mi je rekla da tata može umrijeti bilo kada. Od tada sam osjećala veliku odgovornost prema roditeljima, vjerujući da ću morati da budem jedini staratelj za svoju mamu ako se dogodi ono najgore. Stvarno sam vjerovala da ću možda morati da napustim školu i odreknem se svoje budućnosti kako bih se brinula o njoj, što je pojačalo moju tjeskobu. Osjećala sam se jadno i nevoljeno – ispričala je Helen.
S 19 godina, Helen je upoznala svog budućeg supruga Pitera, sada 40-godišnjeg inženjera. Par je potom dobio dvoje djece, sina Bejlija (10) i ćerku Blosom (8). Ali umjesto da se zaljubila u svoje unuke, Elinor se nije svidio njihov dolazak.

Nije mogla da se nosi s time da nije u centru pažnje i radila je razne stvari kako bi vratila fokus na sebe. Rekla bi mi kako se loše osjeća pa su porodični ručkovi bili prekinuti, ili su posjete otkazane u zadnji čas. Ipak, u njenim dnevnicima bilo je jasno da uživa pretvarajući se da nije dobro i pažnji koju je dobila – kazala je Helen.

U tom trenutku Elinor je tvrdila da ima Parkinsonovu bolest. Ali testovi su se pokazali neuverljivim – što je podstaklo Helenine sumnje.

Mama me stalno zvala i uvijek se dogodila neka nova medicinska drama ili situacija koja je zahtijevala pažnju. Njena najveća greška je bila kada je pokušavala da glumi Parkinsonovu bolest. Kako je mamino ponašanje postajalo sve čudnije, pretražila sam internet i naišla na web stranicu koja piše o narcisoidnom poremećaju ličnosti, u kojoj se spominje Minhauzenov sindrom. Tad su stvari počele da dolaze na svoje mjesto – nastavlja.
Dnevnici njene majke su izašli na vidjelo pre pet godina, kada je Elinor umrla u staračkom domu u dobi od 69 godina nakon što je dobila infekciju. Prošle su čak dvije godine pre nego što je Helen osetila da je spremna da čita mamine dnevnike – što bi potvrdilo sve njene sumnje.

Helen dodaje kako je bila slomljena njenom smrću jer, iako je željela da stvari budu drugačije, ona je ipak bila njena mama i voljela ju je.

Bila sam jako tužna kad sam čitala dnevnike. I iako sam sumnjala, istina je bila mnogo gora. Nikada neću zaboraviti kako mi je djetinjstvo ukrala sopstvena majka. Dala mi je život – ali učinila je sve što je mogla da ga učini jadnim – zaključila je Helen, piše The Sun.

Hayat

Magazin